Feste svetoga Vlaha u izvanrednim okolnostima: mali pogled u povijest

 Feste svetoga Vlaha u izvanrednim okolnostima: mali pogled u povijest

Ivo Dulčić (1916.-1975.), Procesija za Festu sv. Vlaha, vitraj na velikome zapadnom prozoru zborne crkve sv. Vlaha, 1972. godina. (Fotografija: Institut za povijest umjetnosti, Zagreb)

U Proglasu Feste 2021. godine festanjuli su, između ostalog, zapisali „naš grad više puta kroz svoju povijest bio je teško ranjen potresima, ratovima i epidemijama, ali u svakoj je nedaći bilo prisutno neograničeno pouzdanje u svetoga biskupa i mučenika iz Sebaste.“ I zaista: kroz 1000 godina koliko se u Dubrovniku časti sv. Vlaho bilo je teških, nepredviđenih i izvanrednih okolnosti kojima se trebalo prilagođavati. Namjera je ovoga kratkoga pregleda podsjetiti na neke od spomenutih neuobičajenih okolnosti, naravno, bez pretenzija sveobuhvatnosti; napisan je na osnovu dijela objavljene literature i treba imati na umu kako će buduća arhivska istraživanja sigurno donijeti nove spoznaje.

Uzroke izvanrednih, neuobičajenih okolnosti u kojima se odvijala Festa može se podijeliti u nekoliko kategorija, kao što su epidemije, prirodne nepogode, ratovi, ispražnjena biskupska katedra.

Pogled na trg Luže i zbornu crkvu sv. Vlaha te dva kraka Place (Straduna) Fotografija: Institut za povijest umjetnosti, Zagreb (2016.)
Pogled na trg Luže i zbornu crkvu sv. Vlaha te dva kraka Place (Straduna) Fotografija: Institut za povijest umjetnosti, Zagreb (2016.)

Epidemije i bolesti

Jedna od najvažnijih građevina staroga Dubrovnika bila je stara romaničko-gotička crkva sv. Vlaha koja se nalazila na mjestu na kojemu se Parčeva crkva nalazi i danas, na možda najupečatljivijoj točki gradskoga središta, na spoju dva kraka Place (Straduna), uz najvažnija gradska svjetovna i sakralna zdanja jer, kako sredinom 15. stoljeća kaže Filip De Diversis „u gradu nije bilo prikladnijeg i ljepšeg mjesta.“ Bila je to romaničko-gotička trobrodna crkva uz kojoj je sa sjeverne strane bila prigrađena gradska loža (Luža), a s južne sakristija; bila je svojevrsni pandan staroj romaničkoj katedrali, jer jedna od odluka Maloga vijeća o njezinoj gradnji određuje da se dovrši „na način crkve Gospe Velike.“ Jedan od povoda njezinoj gradnji bio je i prijenos relikvije ruke sv. Vlaha (5. srpnja 1346.), ali i pandemija kuge koja je 1340-ih godina pokorila europski kontinent. Jedan od (anonimnih) srednjovjekovnih kroničara gradnju te Parčeve crkve izravno dovodi u vezu s kugom jer izrijekom kaže kako je patron Grada više puta spasio puk od različitih nevolja, a koji su ga i u tom teškom trenutku kužne pandemije zazvali u pomoć. Povjesničar (i jedan od prvih zabilježenih festanjula) Antun Vučetić (1845.-1931.) u svojoj knjizi o štovanju sv. Vlaha (1924.) kazuje: “(…) Dubrovčani se dosjetiše da treba da svome slavnome braniocu sagrade veličanstven hram, i to onda kad se 1348. godine zavjetovaše sv. Vlahu što ih je bio uslijed njihovih gorućih molba oslobodio od strašne kuge od koje bijaše poginulo više hiljada duša.“ Kamen temeljac svečano je postavio i blagoslovio nadbiskup Ilija Saraka (nadbiskup od 1342. do 1360.), „jedan od najznamenitijih Dubrovčana onoga doba.“

Antun Vučetić u spomenutoj knjizi također pripovijeda: “Bilo je godina, da su svečanosti i zabave stranom [bilo] djelomično, stranom [bilo] sasvim odgođene ili ukinute zbog raznih neugodnih uzroka. Tako 1528. godine radi kuge biše izostavljene sve druge svečanosti osvem procesije sa moćima i voštanicama; jednako 1691. opet zbog zarazne bolesti [kuge] odgođena je procesija, bojna smotra i pokloni u Gospi, a određeno, da se u crkvi ima izložiti sv. Sakramenat i glava sv. Vlaha.“ Spomenuta epidemija kuge koja se u gradu pojavila početkom 1691. godine te je godine posve omela Festu i pomaknula je za ljeto, na blagdan Ruke sv. Vlaha (5. srpnja), a odlukom vlasti čak je i spomendan Velike trešnje koji se obilježavao 6. travnja pomaknut na drugi dan Duhova.

Tijekom 19. stoljeća zabilježena su čak četiri slučaja epidemije kolere koja je harala našom obalom, pa tako i u Dubrovniku. Kolera je harala Dubrovnikom i okolicom 1836. godine i tom prilikom su Dubrovčani nakon uslišanih molitava za prestanak haranja epidemije na sredini zborne crkve sv. Vlaha kao zahvalu Parcu postavili lijepi srebreni svijećnjak (kanđelu) koji se na istome mjestu nalazi i danas. Kolera je harala također 1849., 1855. i 1867. godine i svaki put su se Dubrovčani bili zavjetovali sv. Vlahu, kako piše zaslužni povjesničar dum Stijepo Skurla (1832.-1877.). Dapače, i sadašnja crkva sv. Vlaha na Gorici izgrađena je kao rezultat zavjeta Dubrovčana sv. Vlahu za prestanak epidemije iz 1855. godine. Postojeća crkva na Gorici posvećena je 19. prosinca 1857., a izgrađena je na mjestu stare, zubom vremena oštećene crkve nakon prestanka epidemije kolere iz 1855. godine koja je pripisana zagovoru Sv. Vlaha. Spomenimo kako je te godine (1855.) za vrijeme trajanja epidemije kolere bila nekoliko mjeseci u crkvi sv. Vlaha izložena slika Gospe od Porata.

Prirodne nepogode (potresi i nevrijeme)

Među prirodnim nepogodama koje su poremetile tijek Feste svakako je najveća bila Velika trešnja (potres) koja je 6. travnja 1667. godine pogodila Dubrovnik i šire područje te teško oštetila mnoge građevine i odnijela veliki broj života. U tome je potresu, između ostaloga, nastradala stara romanička katedrala, a zborna crkva sv. Vlaha bila je oštećena, ali ubrzo popravljena, pa je preuzela funkciju katedralne crkve. Nije pouzdano poznato kako je tekla prva sljedeća Festa nakon katastrofalnoga potresa, ali iz pisama kanonika arhiđakona Bernarda Đorđića (1621.-1687.) znamenitome dobrotvoru opatu Stjepanu Gradiću (1613.-1683.) u Rim saznaje se kako se proslava sv. Vlaha 1669. godine odvijala u provizorno popravljenoj crkvi sv. Vlaha čiji je krov bio pokriven daskama i brodskim jedrima „a kako učini službu Božju presvijetli Arkibiskup ljepšom svečanošću nego to bijaše prošaste [prethodne] godine.“ Čini se da prve dvije godine nakon potresa nije bilo procesije jer se navodi kako „obašašće bi opet uspostavljeno 1670. godine i poče se opet vršiti čuvanje svetih moći.“ Tome treba dodati kako je svečana procesija (koju su stari Dubrovčani nazivali još i „obašašće“) na Parčev blagdan morala biti prilagođena novim uvjetima: budući da je stara katedrala bila srušena u potresu, a svetačke relikvije pohranjene u kapitulu dominikanskoga samostana idućih je pola stoljeća procesija kretala od crkve „bijelih fratara“ do crkve sv. Vlaha. Svetačke relilkvije svečano su prenešene iz dominikanskoga samostana u novi katedralni Moćnik upravo na blagdan sv. Vlaha 1721. godine.

No još je jedna nepogoda izazvala prilagođavanje Feste: spomenuta stara zborna crkva sv. Vlaha koja je nakon Velike trešnje preuzela funkciju katedrale i bila popravljena, izgorjela je u noći između 24. i 25. svibnja 1706. u požaru izazvanom nepažnjom. Stara crkva bila je gotovo sasvim uništena, a od predmeta je od vatre sačuvan jedino srebrni pozlaćeni kip Sv. Vlaha s prikazom grada iz 15. stoljeća (koji se u sadašnjoj crkvi nalazi na glavnome oltaru). U spomen na taj događaj, a iz zahvalnosti Svetomu Vlahu što se požar nije proširio na ostatak grada, godine 1707. ustanovljen je spomendan Obrane sv. Vlaha (Patrocinium Sancti Blasii) koji se do pada Republike svačano obilježavao 25. svibnja svake godine, a obilježavao se u crkvi sv. Vlaha sve do sredine 20. stoljeća. Godinu nakon požara (1707.) Senat je odredio da se „obašašće“ i prva večernja koja je dotada pjevala na Kandeloru u crkvi sv. Vlaha, pjeva u crkvi samostana sv. Klare stoga „što, kako kaže odluka Vjeća, prva crkva Svečeva bijaše ondje, gdje je sv. Klara, a to se isto ponovi i 1708. godine.“

Bilo hladnoća, bilo pljusak nisu dopustili odvijanje procesije 1698. (kiša), 1744. (neprestana kiša), 1749. (snijeg), 1753. (neprestana kiša) i 1795. (neprestana kiša). Vojne smotre (bojne igre, hoplomahije) koja se odvijala popodne na blagdan sv. Vlaha nije bilo 1744. i 1760. godine radi „lošeg vremena“, a 1698. godine odgođena je za početak prosinca dok je 1795. kiša omela završetak svečanosti te je njezin formalni kraj odgođen za dugu nedjelju po Uskrsu. Godine 1929. bila je jaka bura i dio se svečanosti ipak uspio održati, ali je sama procesija odgođena na prvu iduću nedjelju, tj. na dan Gorice sv. Vlaha. U drugoj polovici 20. stoljeća bilo je tako još nekoliko puta. Tako je 1949. godine (od te je godine svečanost sv. Vlaha bila prenešena na prvu nedjelju koja pada nakon 3. veljače) iznimno jaka bura prisilila organizatore da odgode procesiju za prvu iduću nedjelju (Goricu sv. Vlaha) iako je ujutro bila održana pontifikalna misa u katedrali. Četiri godine kasnije čitavoga dana posvećenoga Parcu pljuštala je kiša, ali ipak uz malu stanku dovoljnu da se održi procesija. Iduće je, 1955. godine, bilo slično, ali s burom: sjeverni je vjetar bjesnio čitavu noć i jutro, ali je prestao neposredno pred sam početak mise u katedrali što je bilo dovoljno da se, usprkos hladnoći, ipak održi tradicionalni sveti ophod. Godine 1960. Festu je omeo snijeg s udarima vjetra, pa iako se nekako uspio obaviti pozdrav barjaka Gradu na Pločama i na Pilama, snijeg je vijao čitavo vrijeme tijekom mise u katedrali. Budući da u tim uvjetima nije bilo moguće ni pomišljati na održavanje procesije gradom, ad hoc je odlučeno da barjaci naprave kružni ophod kroz samu katedralu i tako, bar na neki simbolički način, naprave svoj svakogodišnji hod u čast Parca. Snijeg je tijekom dana prestao padati, pa je u popodnevnim satima ipak nekako bilo moguće obaviti pozdrav biskupu (tada je to bio Pavao Butorac, u službi od 1950. do 1966.) pred Biskupskom palačom. Isto se ponovilo i 1963. godine, ali je taj put Festu ugrozila kiša s jakim udarima jugozapadnoga vjetra (lebić), pa je ponovno odlučeno da se umjesto uobičajene procesije održi ophod unutar katedrale.

Prazna biskupska katedra (sedisvakancija)

Upražnjena biskupska katedra (latinski: sede vacante) označava razdoblje kada neka biskupija nema biskupa jer je on umro, umirovljen ili je premješten na neku novu službu. Upravo je ove godine Festa održana u tome razdoblju, pa spomenimo i neke takve slučajeve u prošlosti.

Godine 1588. svečanosti sv. Vlaha prisustvovao je dominikanac fr. Serafino Razzi (1535.-1613.) koji je autor prve tiskane povijesti Dubrovnika (1595., hrvatsko izdanje 2011.). On piše kako je nadbiskup dubrovački te godine bio u Rimu, a u procesiji ga je zastupao biskup iz Lješa (Lezhe) u Albaniji uz pratnju biskupa Trebinjsko-mrkanskoga s mitronosnim opatima. Godine 1778. bila je također prazna katedra, pa je devet dana prije svečanosti Senat pozva biskupa stonskoga Frana Sorgo-Bobali (1721.-1800., stonski biskup od 1772.) i stavlja mu na raspolaganje lađu (feluku) da može doći u Dubrovnik.

U posljednjih dvjestotinjak godina, od početka 19. stoljeća do 2021. godine, čak je 35 proslava sv. Vlaha održano za vrijeme dok biskupska katedra nije bila popunjena, dakle dok nije bilo rezidencijalnoga biskupa. Bile su to Feste ovih godina: 1800., 1816., 1817., 1818., 1819., 1820., 1821., 1822., 1823., 1824., 1825., 1826., 1827., 1828., 1829., 1830., 1856., 1870., 1871., 1882., 1894., 1941., 1942., 1943., 1944., 1945., 1946., 1947., 1948., 1949., 1950., 1967., 1989., 2011., 2021. Ukupno 35 festa za vrijeme vakancije u razdoblju od 1800. do 2021. godine: prvih 16 nabrojanih bilo je za vrijeme nadbiskupije, a drugih 19 nabrojanih bilo je za vrijeme biskupije. Naime, papinskom odlukom iz 1828. ukinute su biskupije u Korčuli i Stonu, a Dubrovačka je nadbiskupija i metropolija, kojoj je istodobno priljučeno područje dviju ukinutih biskupija, svedena na rang biskupije. Nakon smrti posljednjeg nadbiskupa Nikole Bana (dubr. biskup od 1800. do 1815.), koji je umro 1815. godine, katedra nije bila popunjena 15 godina, sve do 1830. godine. Nakon umirovljenja biskupa Josipa Marije Carevića 1940. godine, katedra nije bila popunjena do 1950. godine, a biskupijom je upravljao kotorski biskup Pavao Butorac. Ova dva razdoblja bez biskupa (vakancija), prvo od petnaest, a drugo od deset godina, uzrok su ovako visokom broju statistike Festa koje su održane u tim okolnostima.

Procesija 1941. godine održana je u doba kada je dubrovačka biskupska katedra bila prazna ("sede vacante") nakon umirovljenja biskupa Josipa Carevića. Te je godine svečanost predvodio zagrebački nadbiskup i metropolita Alojzije Stepinac, od 1998. blaženik Katoličke crkve. Na fotografiji se u prvome planu pred njim vide dum Niko Fantela (lijevo) i dum Karlo Capurso (desno), a uz njega kanonici Dušan Mičić (lijevo) i Niko Gjivanović ml. (desno). Fotografirao Josip Berner (Arhiv Biskupije dubrovačke).
Procesija 1941. godine održana je u doba kada je dubrovačka biskupska katedra bila prazna (“sede vacante”) nakon umirovljenja biskupa Josipa Carevića. Te je godine svečanost predvodio zagrebački nadbiskup i metropolita Alojzije Stepinac, od 1998. blaženik Katoličke crkve. Na fotografiji se u prvome planu pred njim vide dum Niko Fantela (lijevo) i dum Karlo Capurso (desno), a uz njega kanonici Dušan Mičić (lijevo) i Niko Gjivanović ml. (desno). Fotografirao Josip Berner (Arhiv Biskupije dubrovačke).

Različite društvene okolnosti

Godine 1752. Senat je odgodio bojnu smotru i procesiju i sve svečanosti oko sv. Vlaha jer su alžirski gusari te godine prijetili gradu, a mletačke galije stigle pred Cavtat. Stoga su vlasti odlučile da se svečanosti sv. Vlaha održe kad se okolnosti smire, ali tek u travnju te godine prigodom ustoličenja novog nadbiskupa (bio je to fr. Hijacint Miljković OP).

Među različitim vrstama nezgoda vezanima uz Festu iz vremena Republike spomenimo i nezgodu iz 1782. koja nije neobična znamo li kako je Dubrovčanima bilo milo pucanje za Festu i vojna smotra koja se održavala popodne toga dana uz zaglušujuću buku. Na Svečev blagdan 3. veljače 1782. netko je iz puške nažalost pogodio starca vlastelina Nikšu Matova Getaldića. Stoga je Senat naredio da se zvonjenjem zvona u Dubrovniku i okolici proglasi da će dobiti 1000 dukata onaj tko otkrije krivca (nije poznato je li se u tome i uspjelo), a istoga je dana Senat odlučio da se do kraja te godine predloži pravilnik za održavanje reda prilikom odvijanja bojne igre (hoplomahije) na dan sv. Vlaha.

Dramatične okolnosti francuske okupacije Dubrovnika (1806.-1814.) također su poremetile Parčevo slavljenje. O tome povjesničar Antun Vučetić piše ovako: „Jamačno žalost za francuskom okupacijom 1807. godine 29. januara nagna Malo vijeće na odredbu, da iza procesije i mise u sv. Vlaha bude u njegovoj crkvi izložen sv. Sakramenat za tri dana do nastajnog petka u podne; da u petak knez ima otići na misu i blagoslov; da sva bratstva u srijedu i četvrtak po običaju u toj zgodi imaju doći na poklon sv. Sakramentu i da arćibiskup ima u petak pjevati misu i blagoslov, a u slučaju njegove zapreke ima biti mjesto njega pozvat područni biskup, koji je služio na dan sv. Vlaha. Godine 1808. svečanost sv. Vlaha bi obavljena u znaku okupacije francuske i ukinuća dubrovačke republike, koje Francuzi objaviše 31. januara iste godine. Dubrovački senat tri dana prije, odlukom od 28. januara 1808. predviđajući možda nesreću, odredi da se na dan sv. Vlaha u crkvi nema pjevati Laus, tobože zbog nestašice kanonika i da se obred svečanosti na dan sv. Vlaha ima ustanoviti po dogovoru s francuskim generalom Lauristonom, obred koji je možda vrijedio i za 1807. godinu. (…) Po obredu dogovorenu s generalom Lauristonom sastalo se je Malo vijeće sa vlastelom i ministarstvom pod svodovljem [Dvora] u jutro i tu je ostalo po običaju, dok se izvjesila crkvena zastava sv. Vlaha na katarku pred Orlandovim stupom uz običnu [uobičajenu] pucnjavu. Lauriston dođe sa francuskim oficirima u crkvu, po pozivu jednog kapelana Gospe, tako, da je on bio u crkvi pri dolasku kneza sa vijećem i ministarstvom. Knez je sa svojom pratnjom stajao desno velikog otara pred kapelom sv. Bernarda, a lijevo pred drugom kapelom stao je Lauriston sa francuskim oficirima. S njim bila su druga dva francuska generala. Bijaše određeno, da Lauriston ne prati procesiju. Kad se uputila, nju je otvarala jedna četa (francuskih) granadira i muzika; iza posljednjeg vlastelina u togi stupala je druga muzika; za njom francuski oficiri, pak druga četa granadira, a za njom narod. Po jedan red vojnika stupao je desno i lijevo uz cijelu povorku, svaki u daljini oko metra i pô. Iza službe božje izašao je prije knez sa vlastelom i ministarstvom a za njima Lauriston sa dva generala i sa oficirima. Dne 2. i 3. februara vila se na Lovrijencu francuska s dubrovačkom zastavom usporedo na istoj visini.“

Francuske su (do siječnja 1814.), a potom austrijske vlasti (faktički od 1814., a formalno od 1815.) godine bile zabranile vanjsku svečanost sv. Vlaha radi očitih reminiscencija na Dubrovačku Republiku, pa se slavljenje Parca ograničilo samo na crkvene obrede. Tek je 1836. godine zalaganjem prvoga dubrovačkoga biskupa Antuna Giuricea (biskup od 1830. do 1842.) i književnika Ivana Antuna Kaznačića (1758.-1850.) obnovljena vanjska Festa: međutim, i ta je prva post-republikanska svečanost sv. Vlaha zapravo bila odgođena radi nevremena. Budući da je nije bilo moguće održati u veljači biskup je odredio da se ona održi za blagdan Ruke sv. Vlaha, odnosno, u prvu nedjelju koja dolazi nakon toga dana, što je te godine bilo 10. srpnja. Tako je i jedna od važnijih Festa u povijesti, ključna za održanje kontinuiteta, bila ustvari održana u neuobičajenim okolnostima.

U drugoj polovici istoga stoljeća dvaput su se političke okolnosti poigrale Festom. Hercegovački ustanak protiv osmanske vlasti zamalo da nije 1875. godine doveo do zabrane vanjske proslave, budući da je geopolitička situacija bila složena jer se Dubrovnik nalazio opasno blizu kriznoga područja, a u gradu je boravio velik broj hercegovačkih izbjeglica. No, zalaganjem tadašnjega dugogodišnjega kotarskoga poglavara Pava Rešetara (1800.-1880.) uspjelo se od austrijske vlade dobiti suglasnost za regularno održavanje Feste. Radi državne žalosti proglašene povodom tragične smrti austro-ugarskoga prijestolonasljednika Rudolfa 1889. godine nije bilo nikakve vanjske feste, osim crkvenih obreda. Princ Rudolf, jedini sin dugovječnoga cara i kralja Frana Josipa, izvršio je samoubojstvo 30. siječnja 1889. godine u dvorcu Mayerling, dakle netom prije sv. Vlaha, pa su sve pripreme za Festu već bile obavljene, ali je ona otkazana.

Tijekom trajanja dvaju svjetskih sukoba dvadesetoga stoljeća također nije bilo izvanjske proslave sv. Vlaha. U vremenu Prvoga svjetskoga rata tako je bilo i s proslavom 1600. obljetnice Parčeve mučeničke smrti 1916. Godine koja se ograničila samo na liturgijsku svečanost bez procesije i vanjskoga slavlja. Ipak, tom je prigodom objavljen poseban broj Lista Dubrovačke biskupije s brojnim vrijednim znanstvenim i publicističkim prilozima. Festanjuli nisu birani 1917. i 1918. godine, a jednako je tako bilo i tijekom trajanja Drugoga svjetskoga rata kada festanjuli nisu izabrani 1942., 1943., i 1944. godine, a obilježavanje sv. Vlaha bilo je ograničeno na liturgijska slavlja. Dodajmo kako su se Dubrovčani u jeku Drugoga svjetskoga rata, na Blagovijest, 25. ožujka 1944. godine, zavjetovali svetomu Vlahu i Gospi od Porata kako bi grad bio pošteđen bombardiranja.

Vanjsko slavlje bilo je ograničeno od 1949. godine kada se nisu birali festanjuli do 1970. godine, a vanjsko je slavlje bilo preseljeno na prvu nedjelju nakon blagdana sv. Vlaha. Nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj javno slavlje feste Sv. Vlaha ponovno je vraćeno na sam svečev dan 3. veljače bez obzira koji je to dan u tjednu.

Također, tijekom Domovinskoga rata Festa je 1992. godine održana u izvanrednim okolnostima opsade Grada, jer su srpsko-crnogorske postrojbe okupirale velik dio izvangradskoga teritorija i stisle Grad od Sustjepana do Orsule u neprijateljski obruč s velikim brojem prognanika. Ipak, te godine je Festa u Katedrali okupila čak 13 biskupa, a propovijedao je đakovački biskup Ćiril Kos kao biskup Vukovara, grada prijatelja Dubrovnika, dok je predvoditelj euharistijskog slavlja bio  zagrebački nadbiskup i metropolita, kardinal Franjo Kuharić. Naravno, nije bilo moguće održati procesiju, ali je ipak održan pozdrav (izvijanje) barjaka katedrali. Te se godine ni misa na Gorici radi ratne opasnosti nije mogla održati, već je misa održana u župnoj crkvi sv. Mihajla u Lapadu.

Umjesto zaključka

Umjesto zaključka navedimo citat samozatajnoga Tomislava Macana (1905.-1971.) jednoga od najvažnijih kroničara Feste sv. Vlaha u dvadesetome stoljeću. On je u jednome svome vrijednome zapisu o Festi 1967. godine zapisao: „Ponovio se stoljetni prizor preko Place u doba ophoda: barjaci su zasjenili sve, pak ostali oni i Parčeva glava [relikvija] u živome okviru puka. Prošla je nekadašnja vojska One, koja ode, Dubrovačke Republike, prateći kneževski hod Parca kroz Grad kao i vazda dosada, u svim mijenama povijesti u Hrvatskoj.“

I.V.

Naslovnica knjige povjesničara Antuna Vučetića (1845.-1931.) o sv. Vlahu iz 1924. godine. Osim što je bio ugledni dubrovački povjesničar, publicist i pedagog, Vučetić je i jedan o prvih zabilježenih festanjula i to za Festu 1874. godine, pa je iste godine kada je objavio ovu knjigu proslavio 50. obljetnicu da je bio festanjuo.
Naslovnica knjige povjesničara Antuna Vučetića (1845.-1931.) o sv. Vlahu iz 1924. godine. Osim što je bio ugledni dubrovački povjesničar, publicist i pedagog, Vučetić je i jedan o prvih zabilježenih festanjula i to za Festu 1874. godine, pa je iste godine kada je objavio ovu knjigu proslavio 50. obljetnicu da je bio festanjuo.

Dubravko KOVAČEVIĆ, Sveti Vlaho i njegovi festanjuli, Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Dubrovnik, 2017.

Nella LONZA, Kazalište vlasti: ceremonijal i državni blagdani Dubrovačke Republike u 17. i 18. stoljeću, Zavod za povijesne znanosti HAZU, Zagreb-Dubrovnik, 2009.

Nella LONZA, »Sveti Vlaho, božanski zaštitnik Dubrovnika, čuvar njegove slobode i mira« u: Zborna crkva sv. Vlaha u Dubrovniku, Dubrovačka biskupija – Zborna crkva sv. Vlaha – Institut za povijest umjetnosti – ArTresor naklada, Dubrovnik-Zagreb, 2017., str. 19-37.

Tomislav MACAN, Vlasićki zapisi, Matica hrvatska, Dubrovnik, 1996.

Tomislav MACAN (prir. Trpimir MACAN), Pisma Vlahu, Matica hrvatska, Dubrovnik, 2006.

Gordan RAVANČIĆ, Vrijeme umiranja: crna smrt u Dubrovniku 1348.-1349. godine, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2010.

Đivo SJEKAVICA, „Ratna proslava 1600. obljetnice mučeničke smrti sv. Vlaha 1916. godine“, u: Dubrovnik, br. 4/2018., str. 7-13.

Stijepo kan. SKURLA, Sveti Vlaho, biskup i mučenik od Sevasta – dubrovački obranitelj, Tiskara Dragutina Pretnera, Dubrovnik, 1871.

Ivan ŠIMIĆ (ur.), Šematizam Dubrovačke biskupije, Dubrovnik, 2011.

Pavica VILAĆ (ur.), Sveti Vlaho u prošlosti i sadašnjosti, Dubrovački muzeji, Dubrovnik, 2014. (katalog izložbe)

Antun VUČETIĆ, Sveti Vlaho u Dubrovniku, naklada i tisak Dubrovačke hrvatske tiskare, Dubrovnik, 1924.